zelena – kratka priča

Moja majka i otac su zajedno gotovo 23 godine. U njihovom braku nema romantike, ali žive skladno. Pomalo u rutini. Umaraju se, ali vidim koliko se trude i što sve čine jedno za drugo. Majka češće djelima, a otac svojim mislima.
Rijetko kad se sjeti učiniti nešto za nju, poput čišćenja kuće ili pranja posuđa. Od njega ne čuje nježne riječi svaki dan. Ali on to, na svoj način, ipak pokazuje. Dok je bio zdrav, nekada bi zimi ustao ranije kako bi upalio vatru. Nekad bi se javio na telefon ili ispred kuće zadržao ljude za koje je znao da bi joj poremetili ritam ili potratili dragocjeno vrijeme.

Sada traži ljude koji su spremni pomoći oko obiteljskog posla kako se ona više ne bi preopteretila. Ali, njegov je problem to što svoje namjere ne zna pretočiti u riječi. Zbog toga se nekada posvađaju. Ona smatra kako sve može obaviti sama, a on zna da je to nemoguće. Iz tog razloga zaposlili su Sanju.

Negdje pred Valentinovo ove godine vratila sam se doma za vikend i, dok smo u plasteniku pile tursku, pokrenula se rasprava o tome koliko su muškarci romantični.

Znaš li što mi je zadnje poklonio? – upitala je moja majka Sanju ne prekidajući svoj rad. Sanja nije znala.

Na to se moja majka okrenula preko svog lijevog ramena, uprla prstom u nešto iza nje i kroz smijeh sama odgovorila – Ovu ogrlicu!

Tamo je, na ručno rađenoj i već hrđavoj kuki, zavezana bijelim najlonskim špagom visjela prazna kantica zelene boje za metal. Njene najdraže boje.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s